O domaćinstvu

Jako me razveselio i iznenadio Goranov članak o domaćinstvu kao predmetu u osnovnoj školi kojeg se tek mi pripadnici nešto starijih naraštaja sjećamo kao cool predmeta na kojem smo učili neke stvari netipične za školu - naime učili smo prišivati gumbe, krpati čarape, sašiti poneki jednostavniji odjevni predmet (u udžbeniku je bio čak i krojni arak za neku jednostavnu bluzu), učili smo skuhati ručak, dobili poprilično savjeta o održavanju i uređivanju doma... I to redom dječaci i djevojčice bez ikakve razlike ili diskriminacije baš kao što smo i na satu tehničkog odgoja (koji sam isto tako obožavala kao i domaćinstvo) svi redom učili rukovati nekim osnovnim alatima, šarafili, brusili, bušili i taj se školski sat pretvarali u male sposobne majstore koji se nikad više nisu bojali uzeti u ruku i korisno upotrijebiti odvijač ili čekić. Niti su dječaci zbog aktivnosti na satu domaćinstva bili manje dječaci, niti smo se mi djevojčice zbog tadašnjeg iskustva sa zabijanjem čavala i šarafljenjem vijaka pretvorile u dječake.

Mojoj je generaciji bilo sasvim normalno da dječaci i djevojčice potpuno ravnopravno sudjeluju u odgojno-obrazovnom procesu od matematike do domaćinstva, od tehničkog odgoja do hrvatskog jezika i književnosti.

Danas kad smo svi već odrasli ljudi koji većinom i sami imaju djecu koja kreću u školu ili su već ušla u taj sustav, ni od koga nisam čula da je taj predmet bio glup, bespotreban ili dosadan, štoviše nikome od nas nije jasno zašto su ga ukinuli.

Što više o tome razmišljam, to mi je manje jasno kome je i zašto smetalo to domaćinstvo. Ako je izgovor da se time djeca rasterećuju od preteškog i preopširnog gradiva, mislim da taj ne drži vodu jer je taj predmet bio poprilično ležerniji od drugih i teško da se moglo dogoditi da je netko ponavljao razred zato što nije uspješno savladao prišivanje gumba na košulju. Vjerujem da je korisnost tog predmeta uvelike premašivala eventualnu štetu nastalu još jednim predmetom koji se treba učiti jer, napokon, ono što sve nas dočeka u životu jednoga dana kad pozavršavamo škole i krenemo stvarati vlastite domove i obitelji upravo je ono što se na tom predmetu učilo. To je tako bio jedan od rijetkih predmeta koji nas je sve učio ono što je sve nas redom dočekao kad-tad u životu. I najveći gotovani i razmaženi mamini sinovi došli su u situaciju da trebaju napraviti neštio iz širokog raspona vještina koje se svladavaju na domaćinstvu. Ne postoji nitko (osim možda engleske kraljice) tko nije bio u situaciji da mora nešto skuhati, nešto prišiti, nešto složiti, nešto popraviti.

Osim toga, onaj koji zna kako se nešto radi, zna cijeniti i trud uložen u taj posao, pa neće misliti da se rublje pere samo niti da se otpali gumbi prišivaju sami. Znat će da kuhanje zdravog i ukusnog ručka nije neka atomska fizika, ali će isto tako znati cijeniti tuđi trud oko pripreme obroka. A na kraju krajeva bit će zdraviji jer će si sam znati i moći skuhati zdrav obrok umjesto da obilazi restorane brze hrane i trpa u sebe kojekakve visokokalorične nezdrave prerađevine.

Neki će reći da se takve stvari trebaju naučiti u roditeljskom domu, i to je u redu. Ali što s onima čiji roditelji nemaju to znanje niti ga, ako ga i imaju, ne znaju prenijeti na svoju djecu?

Ja sam definitivno pobornik vraćanja domaćinstva u škole, a vas pozivam da se izjasnite o tom pitanju u našoj novoj anketi koju možete naći u desnom stupcu. Tu temu smatram toliko važnom i više nego prikladnom za naš portal da sam joj odlučila dati više prostora kako bismo je stigli pretresti od glave do pete.

Naravno, i svi komentari više su nego dobrodošli.

Voli vas vaša Jana!