Tjeskoba, šutnja, masnice

Ponukana nedavnim nemilim događajem....

Dugo je ovaj članak u glavi, spreman na objavu. Dugo odgađam pisanje bolnih iskustava, ali ako ne sada... kada?

Nadam se da nemate ovakvih iskustava i da ih nećete ni imati. Dođe li, pak , do toga.. možda će vam i moje iskustvo pomoći da se postavite pravilno. Da budete majka, roditelj koji brani svoje mladunče!!!

Pišem ovo s vremenskim odmakom. Emotivno je lakše, ali možda usfali baš onih pravih emocija.

Prvo smo danima, godinama slušali dijete koje se žali da ga "zezaju". Svjesna sam da je dječak malkice osjetljiviji, nenasilan, ponekad možda malo iritantan djeci oko sebe pa to zezanje uzimate s rezervom. Istina, zezatori su uglavnom isti, viši, snažniji dječaci. Grupa! Sjetila sam se i sama svojih osnovnoškolskih dana, zezanja, neugodnosti iz kojekakvih razloga. Uvijek je netko na piku; bilo da je odlikaš, da ga nastavnici izdvajaju, da ima velik nos, klempave uši.... naočale. Djeca su gruba. Pregruba. Sve grublja. Danas se djecu zeza i zbog imovinskog statusa, ako ti tata nema veliki novi auto, ako mama nije sređena na svakom roditeljskom.... Pregrozno!!!

Zašto je moje dijete na piku, ne znam, ali nema rabijatnih težnji.

U višim razredima osnovne škole ih više ne tuširate, tek povremeno provjerite higijenu. U subotnje jutro, dok se oblačio, spazila sam poveću masnicu na bedru desne noge. Nešto manja s unutrašnje strane koljena lijeve noge skoro mi je promakla. Pomislila sam da se lupio negdje.... onda je tek dijete progovorilo: "To me lupio M nogom (taj dječak visok je valjda 180 cm!!!), a V, D i N su gledali!"

Bila sam u šoku. Nisam znala kako reći mužu. Da li mu uopće reći. Znam da će reagirati tipično muški... prijetnjama i koječime! I ja sam bila bijesna, ali ne mislim da je to način riješavanja. Dogovorili smo odlazak u školu odmah u ponedjeljak ujutro. Razrednica je pokušavala objasniti da se radi o uobičajenim čarkama među pubretetlijama, ali ja sam inzistirala  na skidanju hlača nasred hodnika. Blijeda nas je uvukla u kancelariju defektologa. Obje su bile zgranute. Ponovo je ispričao priču kako je sve bilo. Odmah su poslane "plave koverte" s pozivom roditeljima na razgovor. I, roditelji su odmah došli. Isti dan. To je bilo pozitivno.

Provedeni su razgovori, pregovori svih sudionika posebno sa stručnim službama škole, socijalnom službom, pa i policijom. Glavni akter je dobio ukor, zabilježen je u relevantnim službama, udaljio se od žrtve. Ali jel to najljepše doba? Jel užitak ići u školu s grčem u želucu? Da li sa strahom treba čekati zvono za odmor koje znači početak maltretiranja, pa je najsigurnije sakriti se iza ormara i čekati da prođe odmor? Onaj isti odmor tokom kojeg se zaljubljujemo, očijukamo, pišemo pisamca, družimo se!!!

Vrhunac delikvencije su bile krađe u koje je umiješan N iz te grupe, a ukraden je i mobitel mom sinu. Cure iz razreda su vidjele prepoznatljiv novi mobitel kod N, on je čak potvrdio da će ga prodati... a policija je priznala da je nemoćna! Ali, k vragu i mobitel! Bar modrica nema....

U novoj sredini srednje škole krenulo je u istom smjeru. Pola razreda su dečki koji se briju i izgledaju gotovo punoljetno, a pola su bebe! Ali sad smo pametniji. Mi sad znamo da biraju slabe. Odlučili smo se braniti. Pa makar i ja došla i svaku čarku opravdala osobno. Nije dugo trebalo, pa je na verbalno vrijeđanje i omalovažavanje... ugnjetavanje sletila šaka u trbuh malom drzniku, a na mog sina se sručila pljuska sa zadrškom! Ali je pokazao da nije jadnik, da ga se ne može samo tako! Zato su se uzjogunila trojica jačih da će ga pričekati iza škole!

Nismo to čekali. Odjurili smo oboje u školu i prijavili cijeli slučaj. Skoro je i naš sin kažnjen jer je škola s "nultom tolerancijom na nasilje"!!! Hajde. Svi smo pozvani na razgovor, grupni. Pedagogica sve poslušala, roditeljima servirana priča da nisu dijete zezali, "samo su ga zazivali imenom". I nikako im nije jasno zašto se baš na njihovu djecu "lijepe" nevovlje! Uvijek su oni, jadni krivi.

Ali nismo mi prvi reagirali. Već su neki nastanici primijetili da je naše dijete na meti. Tako je sve došlo do službi škole. Ostane vam, ipak, onaj strah za dijete. Hoće li doći doma cijeli.... Hoće li stići nazvati nekog da javi da je napadnut? Nadam se da smo pravovremenom akcijom smanjili tu mogućnost na najmanju moguću mjeru.

Neka djeca to nisu uspjela prenijeti doma svojima..... ili su to roditelji saznali prekasno....

Na pitanje jedne profesorice da zašto ga uguravaju među klupe i stišću, nazivaju zaostalim i retardiranim, zašto ga konstantno maltretiraju..... odgovor je bio: "Pa kad nam je dosadno!!!!!!"

I ubojicama Luke Ritza je bilo dosadno... sjećate se?

Mali Sesvećanu, a i roditelji dragi..... drž'te se!